Razmišljanja o egzilu, Edvard Said

Egzil je neizlječivo svjetovan i nepodnošljivo povijestan;  ljudska ga bića donose drugim ljudskim bićima i upravo je egzil, poput smrti, ali bez konačnog milosrđa smrti, otrgnuo milijune ljudi od onoga što im pružaju tradicija, obitelj i zemljopis.

Egzil je neobično privlačan kao tema za razmišljanje, ali grozan za življenje. To je neizlječivo odvajanje nametnuto između ljudskog bića i rodnog mjesta, između sebstva i njegova pravog doma: temeljna tuga egzila nikada ne može biti prevladana. I iako je točno da književnost i povijest sadrže herojske, romantične, slavne, pa čak i trijumfalne epizode iz života prognanih, to su samo pokušaji osmišljeni kao prevladavanje paralizirajuće tuge rastanka – ostvarenja u egzilu trajno su podrivana gubitkom nečega što je zauvijek ostavljeno za sobom.

No, ako je pravi egzil stanje trajnoga gubitka, zašto je tako lako pretvoren u snažan, pa čak i obogaćujući motiv moderne kulture? Navikli smo na razmišljanje o samom razdoblju moderniteta kao otuđenog duhovnog siročeta, kao o dobu tjeskobe i rastanka. Nietzsche nas je učio da tradicija izaziva nelagodu, a Freud da intimnost doma smatramo pristojnim licem naslikanim na izdajničkom i incestuoznom gnjevu. Moderna zapadnjačka kultura velikim je dijelom dio rada prognanika, émigrés, izbjeglih. U Sjedinjenim Državama, znanstvena, intelektualna i estetska misao ono je što danas jest upravo zbog onih koji su izbjegli od fašizma, komunizma i ostalih režima koje obilježavaju represija i progon disidenata. Kritičar George Steiner čak je iznio tezu da je cijeli žanr dvadesetostoljetne zapadnjačke književnosti “izvanteritorijalan”, književnost koju pišu prognani o prognanima, simbolizirajući doba izbjeglog. Steiner piše:

“Čini se ispravnim da oni koji stvaraju umjetnost u civilizaciji navodnog barbarizma koji je tolike učinio beskućnicima, i sami moraju biti pjesnici bez doma i lutalice kroz jezik. Ekscentrični, izdvojeni, nostalgični, namjerno krivovremeni…”

 U drugim razdobljima, prognani su imali slične međukulturalne i nadnacionalne vizije, podnosili su iste frustracije i patnje, obavljali iste prosvjetljujuće i važne zadaće – o kojima izvanredno svjedoči, na primjer, klasična studija E. H. Carra o devetnaestostoljetnim ruskim intelektualcima okupljenima oko Hercena, The Romantic Exiles. No, razlika između proteklih progonstava i onih našega vremena je, treba naglasiti, raspon: naše doba – s modernim ratovima, imperijalizmom i pseudo-teološkim ambicijama totalitarnih vladara – zaista je doba prognanih, raseljenih osoba i masovnih imigracija.

Nijemost i požari egzila

Protiv tog širokog, impersonalnog okruženja, egzil ne može biti izmijenjen da bi služio predodžbama humanizma. Na ljestvici 20. stoljeća, egzil nije ni estetski ni humanistički razumljiv: u najboljem slučaju književnost o egzilu objektificira patnju i krizu koju većina ljudi rijetko iskusi iz prve ruke; no, smatrati egzil o kojemu ta književnost govori humanistički korisnim znači banalizirati njegove štete, gubitke koje nanosi onima koji ga trpe, nijemost kojom reagira na bilo kakav pokušaj da ga se razumije kao “dobro za nas”. Nije li istina da stajališta o egzilu u književnosti i još i više u religiji zamagljuju ono što je istinski užasno: da je egzil neizlječivo svjetovan i nepodnošljivo povijestan; da ga ljudska bića donose drugim ljudskim bićima i da je, poput smrti, ali bez konačnog milosrđa smrti, otrgnuo milijune ljudi od onoga što im pružaju tradicija, obitelj i zemljopis?

Vidjeti pjesnika u egzilu – za razliku od čitanja poezije prognanika – znači vidjeti antinomije egzila utjelovljene i pretrpljene s jedinstvenim intenzitetom. Prije nekoliko godina proveo sam neko vrijeme s Faizom Ahmadom Faizom, najvećim među suvremenim urduškim pjesnicima. Iz njegova rodnog Pakistana protjerao ga je vojni režim Zia, a neku vrstu dobrodošlice našao je u sukobima rastrganom Bejrutu. Prirodno je da su njegovi najbliži prijatelji bili Palestinci, no osjetio sam da, iako je između njih postojala bliskost duha, ništa nije moglo biti ni slično – ni jezik, ni pjesničke konvencije niti životna povijest. Samo jednom, kada je Eqbal Ahmad, prijatelj iz Pakistana, također prognanik, došao u Bejrut, Faiz kao da je prevladao svoj osjećaj trajnog otuđenja. Nas trojica sjedili smo u mračnom i prljavom bejrutskom restoranu kasno jedne večeri, dok je Faiz recitirao pjesme. Nakon nekog vremena, on i Eqbal prestali su prevoditi svoje stihove (meni), no kako je noć prolazila, to više nije bilo važno. Ono što sam gledao nije trebalo prijevod: bilo je to odigravanje povratka kući izraženo kroz prkos i gubitak, kao da kaže – “Zia, ovdje smo”. Naravno, Zia je bio taj koji je u stvari bio kod kuće i nije mogao čuti njihove vesele glasove.

Rašid Husein bio je Palestinac. Prevodio je Bialika, jednog od velikih modernih židovskih pjesnika, na arapski, a njegova ga je elokvencija u razdoblju nakon 1948. učinila govornikom i nacionalistom bez premca. Najprije je radio kao novinar koji je u Tel Avivu pisao na hebrejskom i uspio uspostaviti dijalog između židovskih i arapskih pisaca, čak i kada je pristajao uz cilj naserizma i arapskog nacionalizma. S vremenom, više nije mogao izdržati pritisak i otišao je u New York. Oženio se Židovkom i počeo raditi u uredu PLO-a pri Ujedinjenim narodima, no redovito je ljutio svoje nadređene nekonvencionalnim idejama i utopijskom retorikom. Godine 1972. otputovao je u arapski svijet, no nekoliko mjeseci kasnije vratio se u SAD: osjećao se izmještenim, bez doma, u Siriji i Libanonu, a nesretnim u Kairu. New York mu je ponovo pružio utočište, ali i bezbroj razdoblja opijanja i besposlice. Život mu je bio u ruševinama, no ostao je vrlo gostoljubiv čovjek. Umro je nakon noći žestokog opijanja kada je, pušeći u krevetu, cigaretom izazvao požar koji se proširio na malu zbirku audio kaseta, što se većinom sastojala od pjesnika koji čitaju svoje stihove. Ugušila su ga isparavanja kaseta. Njegovo je tijelo vraćeno u domovinu za pogreb u Musmusu, malenom selu u Izraelu gdje je još živjela njegova obitelj.

Egzil kao suvremena politička kazna

Taj i toliko mnogo drugih prognanih pjesnika i pisaca daju dostojanstvo stanju ozakonjenom da dostojanstvo osporava – da osporava identitet narodu. Iz njih je očito da, kako bismo se usredotočili na egzil kao suvremenu političku kaznu, moramo najprije kartirati teritorije iskustva onkraj onih koje kartira upravo književnost u egzilu. Moramo prvo ostaviti po strani Joycea i Nabokova i razmisliti o neizbrojivim masama za koje su stvorene agencije UN-a. Moramo misliti na prognanike-seljake koji nemaju nikakvih izgleda da se ikada vrate kući, naoružanih samo karticom za opskrbu i brojem agencije. Pariz je možda glavni grad poznat po prognanicima-kozmopolitima, ali je i grad u kojemu su nepoznati muškarci i žene proveli godine i godine bijedne usamljenosti: Vijetnamci, Alžirci, Kambodžani, Libanonci, Senegalci, Peruanci. Moramo se sjetiti i Kaira, Bejruta, Madagaskara, Bangkoka, Mexico Cityja. Kako se udaljavamo od atlantskog svijeta, užasan napušteni otpad se povećava: beznadno veliki brojevi, složena bijeda “nedokumentiranih” odjednom izgubljenih ljudi, bez povijesti koju bi se moglo ispričati. Razmišljati o muslimanima protjeranim iz Indije, Haićanima protjeranim iz Amerike, Bikinjanima protjeranim iz Oceanije ili Palestincima po cijelom arapskom svijetu znači napustiti skromno utočište koje pruža subjektivnost i pribjeći apstrakcijama masovne politike. Pregovori, ratovi za nacionalno oslobođenje, ljudi istjerani iz svojih domova i odvedeni autobusima ili pješice do enklava u drugim regijama: što je posljedica svih tih doživljaja? Nisu li očito i gotovo prema planu nepopravljivi?

Dolazimo do nacionalizma i njegove temeljne povezanosti s egzilom. Nacionalizam je izraz pripadanja nekom mjestu, narodu, naslijeđu. Brani dom koji je stvorila zajednica jezika, kulture i običaja i time odbija egzil, bori se da spriječi njegova pustošenja. U stvari, međuigra između nacionalizma i egzila nalik je Hegelovoj dijalektici sluge i gospodara, suprotnosti koje označavaju i tvore jedna drugu. Svi su se nacionalizmi u ranoj fazi razvili iz stanja rastanka. Borba za američku nezavisnost, za ujedinjenje Njemačke ili Italije, za oslobođenje Alžira gdje su neke nacionalne skupine odvojene – prognane – iz onoga što je bilo shvaćeno kao njihov zakonit način života. Pobjednički, ostvareni nacionalizam, dakle, opravdava, retrospektivno kao i ubuduće, povijest selektivno nanizanu u narativnu formu: tako svi nacionalizmi imaju svoje utemeljitelje, svoje temeljne, pseudo-religiozne tekstove, svoju retoriku pripadnosti, svoje povijesne i zemljopisne važne točke, službene neprijatelje i junake. Taj kolektivni svjetonazor oblikuje ono što Pierre Bourdieu, francuski sociolog, naziva habitusom, koherentni spoj praksi koje povezuju naviku s prebivanjem. S vremenom uspješni nacionalizmi pripisuju istinu isključivo sebi a nepoštenje i inferiornost autsajderima (kao u retorici kapitalizma usmjerenoj protiv komunizma ili Europljana protiv Azijata).

Teritorij pripadanja i nepripadanja

A upravo iza granice između “nas” i “autsajdera” nalazi se opasan teritorij nepripadanja: tamo su u primitivnim vremenima ljudi protjerivani i tamo u moderno doba goleme skupine čovječanstva lutaju kao prognane i raseljene osobe.

Za nacionalizme su ključne skupine, ali u vrlo strogom smislu egzil je samoća doživljena izvan skupine: oduzimanja koje se osjeća kada nisi u prebivalištu zajednice s ostalima. Kako, dakle, možemo svladati usamljenost egzila bez upadanja u sveobuhvatni i snažni jezik nacionalnog ponosa, kolektivnih osjećaja, grupnih strasti? Što to tamo postoji što je vrijedno spašavanja i insistiranja na krajnostima između egzila s jedne strane i često tvrdoglavih iskaza nacionalizma s druge? Imaju li nacionalizam i egzil ikakva integralna svojstva? Jesu li samo dvije suprotstavljene vrste paranoje?

To su pitanja na koja nikada ne može biti potpuno odgovoreno jer svi pretpostavljamo da se o egzilu i nacionalizmu može raspravljati neutralno, bez referencija jednog na drugo. To je nemoguće. Zato što oba pojma uključuju sve iz najkolektivnijeg od kolektivnih osjećaja do najprivatnijih od privatnih emocija, teško da postoji jezik prikladan za oboje. No, zasigurno nema ničega u javnim i sveobuhvatnim ambicijama nacionalizma što dodiruje bit krize prognanika.

Zato što je egzil, za razliku od nacionalizma, u osnovi stanje bez kontinuiteta. Prognani su odsječeni od svojih korijena, svoje zemlje, svoje prošlosti. Najčešće nemaju vojske ni države, premda su često u potrazi za njima. Prognanici, dakle, osjećaju prijeku potrebu da ponovo izgrade svoje uništene živote, obično odabirući sebe gledati kao dio pobjedničke ideologije ili oporavljenog naroda. Ključno je da je stanje egzila bez te pobjedničke ideologije – određene da iznova posloži uništenu povijest prognanika u novu cjelinu – doslovno nepodnošljivo i doslovno nemoguće u današnjem svijetu. Pogledajte sudbinu Židova, Palestinaca i Armenaca.

Noubar

Noubar je usamljeni Armenac i moj prijatelj. Njegovi su roditelji morali napustiti istočni dio Turske 1915., nakon što su im obitelji masakrirane: njegovu djedu po majci odrubljena je glava. Noubarova majka i otac otišli su u Aleppo, a zatim u Kairo. Sredinom šezdesetih život u Egiptu je postao težak za one koji nisu bili Egipćani, pa je njegove roditelje, zajedno s četvero djece, međunarodna humanitarna organizacija preselila u Bejrut. U Bejrutu su kratko vrijeme živjeli u pansionu, a zatim su prebačeni u dvije sobe u malenoj kući izvan grada. U Libanonu nisu imali novca i čekali su: osam mjeseci kasnije, humanitarna organizacija smjestila ih je u avion za Glasgow. A zatim u Gander. A onda u New York. Vozili su se Greyhound autobusom od New Yorka do Seattlea: Seattle je bio grad koji je agencija odredila za njihovo američko boravište. Kada sam upitao “Seattle?”, Noubar se rezignirano nasmiješio, kao da kaže bolje Seattle nego Armenija – koju nikada nije upoznao, ili Turska, gdje su toliki poklani, ili, pak, Libanon, gdje bi on i njegova obitelj zasigurno riskirali živote. Egzil je ponekad bolji od ostanka ili neuspjeha u bijegu: ali samo ponekad.

Zato što ništa nije sigurno. Egzil je stanje ljubomore. Ono što postigneš upravo je ono što ne želiš podijeliti i upravo se u crtanju linija oko tebe i tvojih sunarodnjaka pojavljuju najmanje privlačni aspekti života u egzilu: pretjerani osjećaj grupne solidarnosti i strastveno neprijateljstvo prema autsajderima, čak i onima koji su možda u istoj situaciji kao i ti. Što bi moglo biti nepomirljivije od sukoba između cionističkih Židova i arapskih Palestinaca? Palestinci smatraju da ih je u prognanike pretvorilo oličenje naroda egzila – Židovi. No, Palestinci znaju da je i njihov osjećaj nacionalnog identiteta hranjen u miljeu egzila, gdje je svatko tko nije brat ili sestra po krvi – neprijatelj, gdje je svaki simpatizer agent neke neprijateljske sile i gdje je i najmanje odstupanje od prihvaćenog stava skupine čin najočitije izdaje i nevjere.

Možda je to najneobičnija od svih sudbina prognanika: biti prognan od prognanih – znati proživjeti stvarni proces čupanja korijenja sa strane prognanika. Svi su se Palestinci tijekom ljeta 1982. pitali koji je neizrečeni poriv nagnao Izraelce, nakon što su raselili Palestince 1948., da ih trajno izbace iz njihovih prognaničkih domova i logora u Libanonu. Kao da rekonstruirano židovsko kolektivno iskustvo, kakvo predstavljaju Izrael i moderni cionisti, nije moglo podnijeti da uz njega postoji i druga priča o protjerivanju i gubitku – netolerancija koju stalno osnažuje izraelsko neprijateljstvo prema nacionalizmu Palestinaca koji već šezdeset i pet godina mukotrpno iznova izgrađuju nacionalni identitet u egzilu.

Mahmud Darwish i Amy Foster

Ta potreba da ponovno izgrade identitet iz lomova i diskontinuiteta egzila javlja se u ranijim pjesmama Mahmuda Darwisha, čiji opsežni opus odgovara epskom naporu da preobrazi stihove o gubitku u dramu povratka odgođenu unedogled. Tako on opisuje svoj osjećaj beskućništva u formi popisa nezavršenih i nepotpunih stvari:

No, ja sam u egzilu.

Zapečati me svojim očima.

Odvedi me tamo gdjegod jesi –

Odvedi me u štogod jesu.

Vrati mi boju u obraze

I toplinu tijela

Svijetlo srca i pogleda

Sol kruha i ritam,

Osjećaj zemlje… Domovine.

Zaštiti me svojim očima.

Uzmi me za relikviju iz palače tuge.

Uzmi me za stih iz moje tragedije;

Uzmi me za igračku, ciglu iz kuće

Kako bi se naša djeca sjetila vratiti se.

Patos egzila je u gubitku dodira s čvrstoćom i zadovoljstvom zemlje: povratak kući ne dolazi u obzir.

Amy Foster, pripovijetka Josepha Conrada, možda je najbeskompromisniji prikaz egzila ikada napisan. Conrad se smatrao prognanim iz Poljske i gotovo sav njegov rad (kao i njegov život) nosi nepogrešivu oznaku prognanikove opsjednutosti vlastitom sudbinom i beznadnim pokušajima da s novom okolinom uspostavi zadovoljavajući kontakt. Amy Foster na neki način je ograničena na probleme egzila, možda čak i toliko da nije među najpoznatijim Conradovim pričama. Takav je, na primjer, opis agonije njezina glavnog lika, Yanka Gooralla, seljaka iz istočne Europe koji na putu u Ameriku doživljava brodolom u blizini britanske obale:

“Zaista je teško čovjeku naći se kao izgubljeni stranac bespomoćan, nerazumljiv i neobičnog podrijetla, u nekom udaljenom kutku na zemlji. A, ipak, među svim pustolovima nasukanim po svim divljim dijelovima svijeta, nema ni jednoga, čini mi se, koji je ikada morao propatiti sudbinu tako jednostavno tragičnu kao čovjek o kojem govorim, najneviniji od svih pustolova koje je izbacilo more.”

Yanko je otišao od kuće zato što su pritisci bili preveliki da bi tamo nastavio živjeti. Amerika ga mami svojim obećanjima, iako završava u Engleskoj. Život nastavlja u Engleskoj gdje ne zna jezik, preplašen je i neshvaćen. Samo Amy Foster, vrijedna, neumorna i neprivlačna seljanka, pokušava komunicirati s njim. Žene se, imaju dijete, no kada se Yanko razboli, Amy, uplašena i otuđena, odbija ga njegovati; uzevši dijete, napušta ga. To ubrzava Yankovu bijednu smrt, koja je kao i smrti nekolicine konradovskih junaka prikazana kao posljedica kombinacije izolacije koja satire i ravnodušnosti svijeta. Yankova sudbina opisana je kao “najgora katastrofa usamljenosti i očaja”.

Yankova je situacija dirljiva: on je stranac neprestano progonjen i sam u društvu prepunom nerazumijevanja. No Conradov vlastiti egzil nagnao ga je da preuveliča razlike između Yanka i Amy. Yanko je smion, zabavan i vedar, dok je Amy teška, dosadna i krupna; kada on umre, njezina prijašnja ljubaznost prema njemu čini se kao zamka da ga uvreba i zatim uhvati u smrtonosnu stupicu. Yankova je smrt romantična: svijet je surov i nezahvalan, nitko ga ne razumije, čak ni Amy, jedina njemu bliska osoba. Conrad je iskoristio taj neurotični strah prognanika i od njega stvorio estetsko načelo. U Conradovu svijetu nitko ne može razumjeti niti komunicirati, no paradoksalno je da to radikalno ograničenje mogućnosti jezika ne onemogućava razrađene napore da komunicira. Sve Conradove priče bave se usamljenim ljudima koji mnogo govore (jer, tko je od velikih modernista bio rječitiji i “opisniji” od samoga Conrada?) i čiji pokušaji da zadive ostale sačinjavaju, a ne umanjuju, temeljni osjećaj izolacije. Svaki se konradovski prognanik boji i osuđen je da beskonačno zamišlja prizor usamljene smrti osvijetljene, da tako kažemo, očima koje ne reagiraju i ne komuniciraju.

Prognanik, izbjeglica, iseljenik i siroče

Prognanik na one koji nisu prognani gleda s ogorčenjem. Oni, osjećaš, pripadaju svojoj okolini, dok je prognanik uvijek izmješten, odnosno ne pripada nikamo. Kako je to biti rođen na nekom mjestu, ostati i živjeti na tom mjestu, znati da si dio njega, manje ili više zauvijek?

Iako je istina da svatko tko je spriječen da se vrati kući prognanik, ima nekih razlika između prognanika, izbjeglica i iseljenika. Egzil potječe iz prastare prakse progonstva. Jednom prognan, prognanik živi nenormalnim i bijednim životom sa stigmom autsajdera. Izbjeglice su, s druge strane, tvorevina dvadesetostoljetne države. Riječ “izbjeglica” postala je politički pojam, ukazujući na brojne skupine nevinih izbezumljenih ljudi koji traže hitnu međunarodnu pomoć, dok “prognanik” nosi sa sobom, čini mi se, tračak samoće i duhovnosti.

Iseljenici svojevoljno žive u stranoj zemlji, obično zbog osobnih ili društvenih razloga. Hemingway i Fitzgerald nisu bili prisiljeni živjeti u Francuskoj. Iseljenici s prognanicima mogu dijeliti samoću i otuđenje, no ne pate pod njegovim krutim zabranama. Iseljenici uživaju dvostruki status. Tehnički, iseljenik je svatko tko se iseli u neku drugu zemlju. Izbor zemlje svakako je mogućnost. Kolonijalni časnici, misionari, tehnički stručnjaci, plaćenici i vojni savjetnici mogu u nekom smislu živjeti u egzilu, no oni nisu prognani. Bijele doseljenici u Africi, dijelovima Azije i Australije možda su nekada bili prognanici, no kao pioniri i graditelji nacije, izgubili su etiketu “prognanika”.

Velik dio života prognanika započinje nadoknađivanjem dezorijentirajućeg gubitka stvaranjem novog svijeta kojim će vladati. Nije neobično da su naizgled toliki prognanici romanopisci, šahisti, politički aktivisti i intelektualci. Svaki od tih zanimanja zahtijeva minimalno ulaganje u stvari i veliku prednost daje pokretljivosti i umijeću. Prognanikov novi svijet, što je logično, neprirodan je i njegova nestvarnost nalikuje fikciji. Georg Lukács u Teoriji romana tvrdio je uvjerljivom snagom da je roman književna forma stvorena iz nestvarnosti ambicije i mašte, upravo forma “transcendentalnog beskućništva”. Klasični epovi, piše Lukács, proizlaze iz uređenih kultura u kojima su vrijednosti jasne, identiteti stabilni, a život nepromjenjiv. Europski roman temelji se upravo na suprotnom iskustvu, iskustvu promjene društva u kojemu razbaštinjeni junak ili junakinja iz srednje klase bez stalnog boravišta pokušavaju konstruirati novi svijet koji na neki način sliči starome što su ga zauvijek ostavili iza sebe. U epu nema drugoga svijeta, samo konačnosti ovoga. Odisej se vraća na Itaku nakon godina lutanja, Ahilej umire jer ne može pobjeći od svoje sudbine. No, roman postoji zato što drugi svjetovi mogu postojati, kao alternative za građanske mislioce, lutalice, prognanike.

Bez obzira na to kako se dobro snašli, prognanici su uvijek ekscentrici koji osjećaju svoju različitost (čak i ako je često iskorištavaju) kao neka vrsta siročadi. Svatko tko je zaista beskućnik smatra naviku promatranja otuđenja u svemu modernom izvještačenošću, iskazom pomodnih stavova. Zgrabivši razliku kao oružje korišteno s osnaženom voljom, prognanik ljubomorno ustraje na svom pravu da odbije pripadati.

Tvrdoglavost

To se obično pretvara u nepopustljivost koju nije lako ignorirati. Tvrdoglavost, pretjerivanje, pretjerano isticanje: to su karakteristični stilovi života u egzilu, metode za prisiljavanje svijeta da prihvati vašu viziju – koju činite neprihvatljivijom zato što u stvari niste skloni tome da bude prihvaćena. Na kraju krajeva, ipak je vaša. Spokoj i mirnoća posljednje su stvari koje se povezuju s radom prognanika. Umjetnici u egzilu nesumnjivo su neugodni i njihova tvrdoglavost uvlači se u njihova hvaljena djela. Danteova vizija u Božanstvenoj komediji silno je snažna u svojoj univerzalnosti i detaljima, no čak i blaženi prostor ostvaren u Raju sadrži tragove osvetoljubivosti i oštrine suda utjelovljenog u Paklu. Tko bi osim prognanika poput Dantea, istjeranog iz Firence, iskoristio vječnost kao mjesto za izravnavanje starih računa?

James Joyce izabrao je progonstvo kako bi dao snagu svojoj umjetničkoj vokaciji. Na neobično djelotvoran način – što nam je pokazao Richard Ellman u njegovoj biografiji – Joyce je izazvao svađu s Irskom i nastavljao je da bi održavao najstrožu suprotnost onome što je bilo poznato. Ellman kaže da “kadgod su njegovi odnosi s rodnom zemljom bili u opasnosti da se poboljšaju, (Joyce) je iznalazio novi incident kako bi učvrstio svoju nepopustljivost i ponovo potvrdio ispravnost svog dobrovoljnog odsustva”. Joyceova fikcija bavi se onim što je u pismu jednom opisao kao stanje u kojemu egzistira “sam i bez prijatelja”. Iako je rijetkost odabrati izgnanstvo kao način života, Joyce je savršeno shvaćao njegova iskušenja.

No, Joyceov uspjeh kao prognanika ističe pitanje smješteno u samoj biti progonstva: je li egzil tako ekstreman i privatan da je svaka njegova instrumentalna upotreba u konačnici trivijaliziranje? Kako to da je književnost egzila zauzela svoje mjesto kao topos ljudskog iskustva zajedno s književnošću o pustolovinama, obrazovanju ili otkrićima? Je li to isti egzil koji gotovo doslovno ubija Yanka Gooralla i koji je uzgojio skupi, često dehumanizirajući odnos između egzila 20. stoljeća i nacionalizma? Ili je to neka dobroćudnija varijanta?

Velik dio suvremenog zanimanja za egzil može se pronaći u blijedoj predodžbi da neprognanici mogu dijeliti koristi progonstva kao motiva izbavljenja. Ima, kao što je poznato, određene vjerojatnosti i istine u toj ideji. Poput srednjovjekovnih putujućih znanstvenika ili obrazovanih grčkih robova u Rimskom Carstvu, prognanici – oni izuzetni među njima – zaista ispunjavaju svoju okolinu. I mi se prirodno usredotočujemo na prosvjetljujući aspekt “njihova” prisustva među nama, a ne na njihovu bijedu ili njihove zahtjeve. No, gledani iz bezbojne političke perspektive suvremenih masovnih raseljavanja, pojedinačni prognanici prisiljavaju nas da prepoznamo tragičnu sudbinu beskućništva u nužno bezdušnom svijetu.

Dubina korijena

U prošloj generaciji Simone Weil iznijela je dilemu o egzilu tako jezgrovito kako nikada prije nije izražena. “Biti ukorijenjen”, rekla je, “možda je najvažnija i najmanje priznata potreba ljudske duše”. A ipak je Weilova vidjela da je većina lijekova za iskorijenjenost u ovom razdoblju svjetskih ratova, deportacija i masovnih istrebljivanja gotovo jednako opasna kao i ono što im je namjera liječiti. Među njima je država – ili, točnije rečeno, državnost – jedna od najpodmuklijih, jer obožavanje države ima tendenciju da istisne sve druge ljudske veze.

Weilova nas iznova izlaže cijelom onom kompleksu pritisaka i prisila koje su u središtu dileme prognanika, što je, kako sam već naveo, u moderno doba najbliže tragediji. Postoji puka činjenica izolacije i raseljavanja koja proizvodi neku vrstu narcisoidnog mazohizma što se odupire svim pokušajima olakšavanja situacije, naturalizacije i zajednice. U toj krajnosti prognanik može od egzila stvoriti fetiš, praksu koja ga udaljava od svih veza i obaveza. Živjeti kao da je sve oko vas privremeno i možda trivijalno znači biti obuzet mrzovoljnim cinizmom kao i gunđavom nevoljenošću. Češći je pritisak na prognanika da se pridruži – strankama, nacionalnim pokretima, državi. Prognanome se nudi novi niz veza i razvoja nove odanosti. No, tu je i gubitak – kritičke perspektive, intelektualne rezerve, moralne hrabrosti.

Moramo prepoznati i to da obrambeni nacionalizam prognanika često hrani samosvijest jednako kao i manje privlačne oblike samodokazivanja. Projekti obnove poput okupljanja naroda iz egzila (a to se u ovom stoljeću odnosi i na Židove i na Palestince) uključuju izgradnju nacionalne povijesti, oživljavanje starog jezika, utemeljivanje nacionalnih institucija poput knjižnica i sveučilišta. A one, iako ponekad promiču bučni etnocentrizam, donose i istraživanja samoga sebe koja neizbježno idu daleko iza takvih jednostavnih i pozitivnih činjenica poput “etniciteta”. Na primjer, postoji samosvijest pojedinca koji pokušava shvatiti zašto povijesti Palestinaca i Židova imaju određene uzorke, zašto unatoč represiji i prijetnji istrebljenjem neki narod ostaje živ u egzilu.

Minima Moralia

Moram, dakle, govoriti o egzilu ne kao o privilegiji, nego kao alternativi masovnim institucijama koje dominiraju modernim životom. Egzil ipak nije stvar izbora: u njemu se rađaš ili ti se dogodi. No, ako prognanik odbije sjediti po strani liječeći ranu, ima stvari koje može naučiti: on ili ona moraju uzgojiti poštenu (a ne ugodnu ili nadurenu) subjektivnost.

Možda najbolji primjer takve subjektivnosti možemo naći u djelima Theodora Adorna, njemačko-židovskog filozofa i kritičara. Adornovo remek-djelo Minima Moralia je autobiografija napisana dok je bio u egzilu s podnaslovom Reflexionen aus dem beschädigten Leben (Razmišljanja o osakaćenom životu). Neumoljivo se suprotstavljajući onome što je nazivao “upravljanim” svijetom, Adorno je život vidio kao utisnut u ready-made oblike, preuređene “domove”. Pisao je da je sve što netko govori ili misli, jednako kao i svaki predmet koji posjeduje, u konačnici samo potrošna roba. Jezik je žargon, predmeti su na prodaju. Odbiti takvo stanje stvari je intelektualna misija prognanika.

Na Adornova razmišljanja utjecalo je uvjerenje da je jedini dom koji nam je danas zaista na raspolaganju, iako krhak i ranjiv, u pisanju. Drugdje je “dom prošlost. Bombardiranja europskih gradova kao i radni i koncentracijski logori samo prethode kao izvršitelji onoga što je imanentni razvoj tehnologije odavno odlučio da će biti sudbina domova. Danas su dobri samo za to da budu odbačeni kao stare konzerve hrane.” Ukratko, kaže Adorno s ozbiljnom ironijom “dio je morala ne biti kod kuće u nečijem domu”. Slijediti Adorna znači udaljiti se od “doma” kako bismo pogledali na njega s distance prognanika zato što postoji znatna odlika u postupku primjećivanja neusklađenosti između različitih koncepata i ideja i onoga što one zaista proizvode. Dom i jezik uzimamo “zdravo za gotovo”, postaju prirodni, i njihove važne pretpostavke povlače se u dogmu i pravovjerje.

Prognanik zna da su u sekularnom i uvjetovanom svijetu domovi uvijek privremeni. Granice i prepreke koje nas ograničavaju unutar sigurnosti obiteljskog teritorija mogu također postati zatvori, a često su branjeni onkraj razuma i iskustva.

Ljubav za sva mjesta

Hugo iz Sv. Victora, redovnik iz Saske koji je živio u 12. stoljeću, napisao je ove opsjedajuće prekrasne retke:

Dakle, izvor izvanredne vrline za iskusan um jest učiti, malo po malo, najprije promijeniti se u odnosu prema nevidljivim i kratkovječnim stvarima, da bi kasnije mogao biti sposoban sve ih ostaviti iza sebe. Čovjek kojemu je njegova domovina draga još je nezreli početnik; onaj kojemu je svako tlo poput njegovog rodnog već je snažan; ali savršen je onaj kojemu je cijeli svijet strana zemlja. Nezrela, nježna duša usmjerava svoju ljubav prema jednom mjestu na svijetu; snažan čovjek proširio je svoju ljubav na sva mjesta; a savršen čovjek svoju je ugušio.

Erich Auerbach, veliki teoretičar književnosti 20. stoljeća, koji je ratne godine proveo u egzilu u Turskoj, citirao je ovaj odlomak kao uzor svakome tko želi prevladati nacionalne ili provincijalne granice. Samo prihvaćanjem tog stava povjesničar može početi shvaćati ljudsko iskustvo i njegove pisane izvore u njihovoj raznolikosti i osobitosti; inače će on ili ona ostati odani isključivanjima i reakcijama predrasuda a ne slobodi koja prati znanje. No, Hugo dva puta jasno kaže da “snažan” ili “savršen” čovjek ostvaruje nezavisnost i odvajanje razvijanjem veza, a ne njihovim odbacivanjem. Egzil je ovisan o postojanju nečijeg rodnog mjesta, ljubavi prema njemu i povezanosti s njime; za svaki je egzil točno da su dom i ljubav prema njemu izgubljeni, ali taj gubitak prirođen je samom postojanju oboga.

Promatrajte iskustva kao da će uskoro nestati. Što je to što ih drži u stvarnosti? Što biste od njih sačuvali? Čega biste se odrekli? Samo netko tko je ostvario nezavisnost i odvajanje, netko čija je domovina “draga”, ali uvjeti onemogućuju da iznova uhvati taj osjećaj, može odgovoriti na ta pitanja. (Takve osobe također smatraju nemogućim naći zadovoljstvo u nadomjescima opremljenim iluzijom ili dogmom.)

To se može činiti kao recept za neolakšanu smrknutost perspektive i uz to stalno mrzovoljno neodobravanje bilo kakvog entuzijazma ili radosti duha. To nije nužno. Iako se možda čini neobičnim govoriti o užicima egzila, ima nekih pozitivnih stvari koje treba reći o nekoliko situacija. Promatranje “cijelog svijeta kao strane zemlje” omogućuje originalnost vizije. Većina je ljudi prvenstveno svjesna jedne kulture, jednog okruženja, jednog doma: prognanici su svjesni barem dvaju, i taj pluralitet vizije daje svijest o simultanim dimenzijama, svijest koja je – da posudim frazu iz glazbe – kontrapunktska.

Za prognanika se životne navike, izražavanje ili aktivnost u novoj okolini neizbježno pojavljuju nasuprot sjećanjima na te stvari u drugoj okolini. Tako su i nova i stara sredina žive, stvarne, pojavljuju se zajedno u kontrapunktu. U takvoj je vrsti shvaćanja jedinstven užitak, osobito ako je prognanik svjestan drugih kontrapunktskih jukstapozicija koje umanjuju pravovjerni sud i povećavaju simpatiju koja zna cijeniti. Tu je i poseban osjećaj postignuća u ponašanju kao da smo kod kuće bez obzira gdje se nalazili.

No, to ostaje rizično: navika pretvaranja je i zamorna i izaziva napetost. Egzil nikada nije stanje u kojemu ste zadovoljni, spokojni ili sigurni. Egzil je, riječima Wallacea Stevensa, “um zime” u kojemu su prisutne osjećajnost ljeta i jeseni jednako kao i mogućnost proljeća blizu, ali nedostižni. Možda je to drugi način kojim se može reći da se život prognanika kreće u skladu s različitim kalendarom i manje je sezonski i manje smješten u kontekst od života kod kuće. Egzil je život izvan uobičajenog reda. Nomadski, bez središta, u kontrapunktu; no čim se čovjek navikne na njega, njegov nemir ponovo eksplodira.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Objavljeno kao poglavlje Reflexions on Exile u knjizi Reflections on Exile and Other Esseys, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, 2002. Oprema teksta redakcijska.

Izvornik: Zarez