Gledao sam sad na svijet
kao na neku udaljenu stvar, s kojom nisam više imao
nikakve veze, od koje
nisam ništa očekivao, niti odista išta želio. Riječju, nisam
imao ništa s njim, niti
je bilo izgleda da ću imati; i tako je izgledalo, mišljah, da
bih mogao gledati na
njega od sad pa na dalje, naime, kao mjesto u kom sam
nekad živio, ali sam iz
njega izašao; i slobodno mogu reći, kao otac Avram bogatašu:
„Između mene i tebe
postavljena je velika provalija”.
Robinzon Kruso
Kad smo najzad prešli put „Mundo
Nuevo“
i bezbjedno se dovezli do ove kuće na
plaži
posađene između okeana i zelene,
uzburkane šume
um samopouzdano
procjenjuje predmete, čak i puke
potrepštine
stila su iskorišćene,
kao proste gvozdene alatke koje
izbavlja
iz brodske olupine, tešući prozu
mirisnu kô sirovo drvo pod sjekirom;
od takve građe
je naša prva knjiga, naše svjetovno
Postanje
čiji Adam govori u prozi
koja se, blagosiljajući neku seku,
prene
iznenađena poezijom,
u zelenom svijetu, svijetu bez
metafora;
poput Kristofora on nosi
u mnemoničkom govoru kô u misionara
Riječ divljacima,
u obliku zemljanog suda za vodu,
koja nas poškropivši mijenja
u svete Petke koji Mu recituju
hvalospjeve,
papagajski oponašajući gospodarev
stil i glas, pravimo od njegovog
jezika naš,
preobraćeni ljudožderi
učimo s njim jesti tijelo Hristovo.
Svi oblici, svi predmeti umnoženi od
njegovih,
od Proteja našeg okeana;
u djetinjstvu je njegova starost
propalice
bila kô nekog boga. (Sad prođi
u sjećanju, u vedroj zagradi,
pored dubokih litica obale u
privjetrini
mog ostrva, defi lujući mimo šuma
mucavog platna,
nekog podnevom ošamućenog sela,
Šoazela, Kanariza,
krokodila čunova što čuče,
divljačkih naselja iz Hentijevih
romana,
Merijeta ili R. L. S.-a,
s dječakom što daje neki znak na rubu
mora,
iako je to što viče izgubljeno.)
I tako vrijeme, što od nas pravi
predmete, umnožava
našu prirodnu samoću.
Jer ta se hermetična vještina, koja
iz ilovače
oblikuje nešto bez koristi,
i odvojivši se od sebe, živi negdje
drugo,
dijeleći sa svakom plažom
žudnju za galebovima što oblače
koralna ostrvca
sirovim, mimetičkim kricima,
nikad ne predaje u potpunosti, jer
zna
da joj treba hvalospjev drugih,
kao osijedjeli, ćaknuti Ben Gan, dok
najzad
ne povikne: „O, sretne li pustinje!”
i ne nauči opet samostvaralački mir
ostrva. I tako iz ove kuće
što ne gleda ni na što sem more,
njegovi dnevnici
nalaze primjenu u domaćinstvu
učimo oblikovat’ od njih, gdje nije
bilo ničeg, jezik jednog roda,
i pošto intelekt zahtijeva svoju
masku
to bradato lice naprslo od sunca
snabdijeva nas željom da
dramatizujemo
sebe nauštrb prirode,
da isprobamo bradu, da čkiljimo kroz
morsku izmaglicu,
pozirajući kao prirodnjaci,
pijanice, brodolomnici, skitnice, svi
do jednog
čeznemo za onim fantazijama
o nevinosti, za obustavljenom fazom
naše vjere
kad se jasni glas
prenuo izgovorivši: „Voda, nebo,
Hrist”,
zgrćući jeresi što ih
usamljenost Božja pokreće u Njegovim
najmanjim stvorenjima.
S engleskog prevela Marija
Bergam
Izvor: https://polja.rs/wp-content/uploads/2015/12/463-22.pdf
COMMENTS