Tomica Bajsić, Postkolonijalna pesma

Tomica Bajsić 

POSTKOLONIJALNA PJESMA

Lavovi na trgu Trafalgar u Londonu,

u četvrti Montparnasse i svuda po Parizu,

na grobu kralja Richarda u katedrali u Rouenu,

u parku Tiergarten i otoku muzeja u Berlinu,

na Lančanom mostu Budimpešte; čuvaju ulaz

u kraljevsku palaču u Brusselsu, drijemaju

u podnožju spomenika Kolumbu u Barceloni,

žongliraju na trgu markiza Pombala u Lisabonu.

Još davno su kamenim pogledima ispraćivali brodove

Istočno – indijske kompanije iz Amsterdama.

Ovdje ih ima više nego u Africi i Indiji.

Prijestolnice bivših europskih imperija

ne krase ni dupini ni ptice, nego lavovi,

čija je snaga njihova samoća.

Kao dvanaestogodišnjak, klizao sam

jedne oštre zime zaleđenim jezerom

maksimirskog parka pokraj ZOO vrta.

Na jezeru nije bilo nikoga osim mene.

Ispod jednog od mostova osjetio sam

kod ulaza u nastambu prisutnost lava,

čija me rika zaustavila u mjestu.

I kada ti se čini da te vide, nisi u pravu,

lavovi zapravo gledaju ravno kroz tvoje kosti,

kroz zidove, rešetke i drveće, preko jezera

gdje sam klizao, pa do rimskog koloseuma i dalje,

prostranstvima urezanim duboko u njihovu memoriju,

pogled im počiva u savanama Afrike prije kolonija.