Archive Pages Design$type=blogging$count=7

Intervju, Ž. M. G. le Klezio

PODELI:





Već više od četrdeset godina na margini literarnih struja i moda, Jean-Marie Gustave Le Clézio zauzima posebno mjesto u literarnom pejzažu. Pjesnik, humanista, više sanjar nego utopist, ponekad vizionar: mješavina svega toga čini aromu i veličinu njegovog opusa, od Zapisnika, koji je 1963., kad je imao dvadeset tri godine, izbacio u prvi plan čudo od mladog romansijera s harizmom i neuobičajenim integritetom. J. M. G. Le Clézio rođen je u Nici, ali njegove porodične veze su na drugom mjestu. Na Mauricijusu, odakle mu potječu roditelji. A daleki korijeni su mu i u Bretanji, koju je koncem XVIII vijeka napustio predak po imenu François Alexis otišavši ka tom otoku na afričkoj pučini koji se tada zvao Francuski otok. Le Clézio, pak, osjeća kao da je niotkud, a živio je u Evropi, Meksiku, Sjedinjenim Državama. Svugdje je pisao gradeći djelo koje zapanjuje snagom i majstorskom jedinstvenošću, a čini ga obilje od pedeset naslova, romana, pripovijesti i meditacija. Da navedemo samo neke: L'Extase matérielle, Peuple du Ciel, Onitsha, La Quarantaine, L'Africain, Ourania i posljednja knjiga Raga, Approche du continent invisible. Sva ta djela, na sebi svojstven način, govore o svijetu kakav jeste – nasilan, konfliktan, ispresijecan tenzijama – i kakvim ga pisac zamišlja – velikodušnim, fluidnim i harmoničnim, u kojem vlada mir napokon izmirenih ljudi i elemenata. 

S vašim imenom se rado povezuje ideja putovanja. Ipak, vaš prijatelj, pjesnik Jean Grosjean definirao vas je kao "nepomičnog putnika"...

To je tačno zato što ja, zapravo, i ne putujem. Ne težim daljinama. Ne dopada mi se zamisao da odem bilo gdje i tamo gledam oko sebe, vodim zabilješke. Više se osjećam kao jedinka koja pokušava da se negdje smjesti i da nigdje stvarno ne dođe. Kada odem u ovo ili ono mjesto, činim to da bih se skrasio. Svaki put pokušavam da se prilagodim, da usvojim navike. Živio sam u Meksiku, u državi Michoacán, u SAD-u, u Albuquerqueu – koji ću vjerovatno napustiti –, prije toga u Evropi. Za mene su to kao sukcesivni životi. Jednostavno, nikad nisam živio u mjestu gdje sam mogao reći: evo, ovdje bih volio živjeti do kraja. Ali, u dubini duše, ja sam čovjek koji puno čita i putuje više kroz knjige nego pomoću avionskih karata. Uostalom, ja ne živim puno. Čitam, pišem, moja egzistencija je banalna – živim da bih pisao, to nije baš spektakularno. 

U knjizi Raga, Approche du continent visible, nedavno objavljenoj kod Seuila, vi ipak pričate o boravku u arhipelagu Vanuatu, na ostrvu Pentecôte...

Namjera da odem tamo potekla je od Edouarda Glissanta, kog cijenim kao pjesnika i ujedno kao intelektualca. Ona se uklapala u urednički projekt koji on vodi – kolekcija Narodi vode, koja mi izgleda kao jedna jako lijepa ideja: drugim riječima, radi se o zanimanju za mjesta na planeti koja su ostala izolovana, izvan turističkih ruta. Ustvari, odavno sam želio pisati o tom nevidljivom kontinentu zvanom Oceanija. Kontinentu koji, a priori, čak nije jedinstven, zato što je tu više u pitanju skup otoka. O njemu se ne govori kao što se govori o Latinskoj Americi, o Evropi ili Aziji, on nema međunarodno priznanje, niti se čini da mu je dozvoljeno da učestvuje u zboru nacija. Ali to je ipak kontinent čije jedinstvo, po meni, počiva na činjenici da svi narodi koji tamo žive pružaju otpor – oni su se oduprli svemu onome što ih je satiralo od XIII vijeka: težnji za kolonizacijom, pokrštavanju, prisilnom radu, širenju raznih bolesti, uključujući danas i AIDS... Pretrpjeli su i prisustvo antropologa koji su tokom XX vijeka napravili od pacifičkih otoka jedno od svojih omiljenih područja i, premda su o njima pisali veoma lijepe stvari, počinili su takođe vrlo sporne akcije. 

Svrstavate li antropologe među katastrofe koje su poklopile te narode?

Ne bih išao tako daleko, ali mislim da je prisustvo antropologa bilo vrlo teško za njih jer, kroz njihove naučne radove, kolonijalni sistem se tamo uspostavio na dublji način. Antropologija ima svoje mračno lice. Taj nam je ambigvitet naročito poznat zahvaljujući primjeru Michela Leirisa. On je proučavao i otkrio bogatstvo pojedinih afričkih kultura, ali je u isto vrijeme, s ekspedicijom u kojoj je učestvovao, bukvalno pljačkao te kulture – Muzej čovjeka je pun predmeta koji su ukradeni od afričkih naroda – s alibijem koji smiruje savjest, a koji glasi: ako ih ne uzmem, možda će sve to nestati. Mnogi drugi to nisu priznali, ubijeđeni da nauka predstavlja neku vrstu definitivne zaštite za sva njihove rđave poteze. 

U djelu Raga navodite slučaj Gauguinovog slikarstva i, kroz njega, egzotizma, koji je bio vid ugnjetavanja...

Prije nekoliko godina pozvali su me na Markize i Tahiti, na proslavu u čast Gauguina. Na mjestu gdje su se održavala predavanja, govorio sam sa skupinom studenata koji su protestovali protiv onoga što su smatrali slavljenjem kolonijalizma. Tištalo ih je Gauguinovo vrlo tendenciozno predstavljanje polinezijskih muškaraca i žena, to jest kao lijenih, nehajnih, pokornih ljudi, dobrih divljaka. Cilj nije bio, razumije se, da se ospori Gauguinova umjetnost, ali ne može se nijekati da je njegovo slikarstvo i rizničar onog "mračnog lica" o kojem sam govorio dotičući se antropologije. Gauguinov Dnevnik, a posebno kako se u njemu vrlo konvencionalno predstavlja tropska žena, kao senzualna i potčinjena – to je meni nepodnošljivo za čitanje. Naročito kada se zna do koje mjere su bile okrutne i žestoke borbe između Tahićana i kolonijalnih trupa. Jer nema mjesta na svijetu gdje se kolonizacija ostvarila na miran i pristojan način. 

Da li je ta osjetljivost za patnje kojima su Zapadnjaci podvrgli kolonizirane narode povezana s vašom porodičnom istorijom?

I ja sam nejasan, s dva lica. Pripadam, nesumnjivo, kolonizatorskom Zapadu. Moja porodica je kolonizirala Mauricijus krajem XVIII vijeka – posrijedi je bila engleska kolonizacija, ali to se svodi na isto – među mojim precima sigurno je bilo zagovarača robovlasništva. Moja generacija sigurno nije sprovodila kolonizaciju, ali je svjedočila njenim posljednjim trenucima, u Maroku, Alžiru, zapadnoj Africi, svugdje u svijetu. Iz tog osjećaja da pripadam ljudskoj skupini koja je počinila ta divljaštva rođena je moja opsesija tim poglavljem istorije. Ono što osjećam Conrad je jako dobro izrazio kroz lik Marlowa, u Srcu tame. Marlow je mutan lik, potekao iz britanske kolonizacije, pokreće ga samokritički duh, fasciniran je i privučen instinktivnim karakterom naroda Afrike, ali nesposoban da ih u potpunosti prigrli. Ja sam takav, neosporno Zapadnjak, ali nepovjerljiv prema svemu što je previše intelektualno, previše racionalno, privučen magijom, natprirodnim, kao i mjestima gdje sadašnjost i prošlost kohabitiraju misteriozno i prirodno – to je slučaj s Vanuatuom. 

Pratite li debate oko težnji nekad koloniziranih naroda za očuvanjem sjećanja i polemike oko pokajanja?

Čini mi se zdravim da se napokon govori o kolonijalnoj istoriji Francuske – o njoj se još ne govori dovoljno. Ne radi se o tome da treba sebe da mučimo, već se treba osloboditi te stare bolesti koja još postoji: rasizma, osjećaja superiornosti. Na Antilima, još uvijek ćete čuti bijelce kako govore o crncima kao o velikoj djeci, nehajnoj i neodlučnoj. To je strašno. Svaki napor zarad sjećanja je spasonosan. Nije bit u tome da pribjegavamo zakonima i dekretima kako bismo pisali istoriju. Niti da koristimo krupne riječi, da govorimo o genocidu. Potreban je jednostavniji pristup: postoji odgovornost kolonizatora prema tim malim zemljama, bivšim kolonijama koje su danas zapuštene i praktično žive od međunarodne milostinje. Francuska treba dovesti u zrelo doba zemlje koje se tako dugo trudila da zadrži u djetinjstvu. 

U vašim djelima odavno je primijetan jedan vid gotovo ekološkog poimanja svijeta: upisivanje čovjeka u prirodu, uzimanje u obzir tog okoliša, afirmacija potrebe da se on poštuje. Smatrate li sebe pretečom u toj oblasti?

Ne vjerujem da sam preteča. Već Conrad – opet on! - podsjeća na grabež i uništavanje u koja se kolonizatori upuštaju po mjestima koja su osvojili, na potpuno odsustvo poštovanja kod njih, na mišljenje da su ta mjesta kao rogovi izobilja iz kojih se može crpiti u beskraj. Danas je sigurno da su mnoga mjesta na svijetu ugrožena zagrijavanjem planete, bilo podizanjem nivoa mora ili stvaranjem pustinja. Na Mauricijusu, koji je mauricijski pisac Malcolm de Chazal (1902-1981) već opisivao kao "zelenu pustinju", drveće je zamijenjeno plantažama šećerne trske; i danas je erozija tla dramatična, a zagađenje lagune spektakularno. Kad vidite brzinu kojom se stanje planete degradiralo, nemoguće je ne osjetiti se odgovornim. Ne znam koji su to recepti koji bi zaustavili takvo uništavanje Zemlje, pretpostavljam da ih ni nema, ali neke odluke, ipak, mogu biti donesene. Kako god, cilj književnosti nije da agituje ili se bori za ovo ili ono. Književnost, to nisu ideje, već buka.

(Intervju u integralnom obliku kojeg je Le Clezio dao za časopis Télérama u maju 2007. i intervju pod naslovom “MIJEŠANJU SE NE MOŽE STATI NA PUT” objavljen u sedmičniku L’Express, 10. oktobra 2008. možete čitati u štampanom izdanju “Odjeka”.) 

S francuskog preveo Nihad Hasanović

Izvornik: Odjek


COMMENTS

Name

Adam Zagajevski,1,Adam Zagajewski,1,Adonis,1,Aimé Césaire,1,Alber Kami,2,Albert Camus,2,Aldous Huxley,1,Aleksandar Blok,1,Andrej Tarkovski,2,Antonio Tabucchi,1,Antonio Tabuki,1,Apokalipsa,1,Arthur Rimbaud,1,Artur Rembo,1,Augusto Boal,1,B. Wongar,3,Bela Hamvaš,1,Béla Hamvas,1,Bertolt Brecht,1,Bertolt Breht,1,Bjung-Čul Han,1,Blaise Cendrars,1,Blez Sandrar,1,Bogomil Đuzel,1,Boris Pasternak,1,Bulat Okudžava,1,Byung-Chul Han,1,Candide,1,Charles Pierre Baudelaire,1,Derek Volkot,1,Derek Walcott,2,Đovani Paskoli,1,Dušan Pajin,1,Dž.M. Kuci,1,Džim Morison,1,Džon Pildžer,1,Džon Zerzan,2,Eduardo Galeano,2,Edvard Said,1,Edward Said,1,Eme Sezer,1,Esej,22,Essay,13,F. M. Dostojevski,1,Fabio Pusterla,1,Fernando Pesoa,1,Fernando Pessoa,1,Filozofija,1,Fjodor Mihailovič Dostojevski,1,Fo,1,Foe,1,Franc Kafka,1,Franz Kafka,1,Fridrih Helderlin,1,G,1,Gabriel José García Márquez,1,Gabrijel Garsija Markes,1,Giannis Ritsos,1,Gistav Flober,1,Govor,2,Gustave Flaubert,1,Homer,1,Horhe Luis Borhes,3,Idila,1,Interview,1,Intervju,4,Isabelle Eberhardt,1,Ivan V. Lalić,3,Izabela Eberhart,1,J. M. Coetzee,1,Jani Rico,1,Jean-Marie Gustave Le Clézio,5,Jelena Arsenijević Mitrić,4,Jim Morrison,1,Johann Christian Friedrich Hölderlin,1,John Berger,1,John Pilger,1,John Zerzan,3,Jorge Luis Borges,2,Josif Brodski,1,Jovan Dučić,1,Jovan Hristić,2,Julian Barns,1,Knjiga Bekstava,2,kriza,1,Latinska Amerika,1,Mahmud Darwish,2,Mahmud Derviš,2,Majkl S. Harper,1,Meksiko,1,Michael S. Harper,1,Mihail Epštejn,1,Milica Đokić Nikolić,1,Miodrag Pavlović,1,Mirča Elijade,1,Mircea Eliade,1,Naučni rad,4,neokolonijalizam,1,Novel,1,O smijehu,1,Okeansko osećanje,1,Oto Fenjveši,1,Paul Muldoon,1,Pet teškoća u pisanju istine,1,Pisma,1,Poema,1,Poetry,23,Poezija,33,Pol Maldun,1,Polu Demeniju,1,postkolonijalizam,1,Proza,7,Radomir D. Mitrić,2,Razmišljanja o egzilu,1,Reflections on Exile,1,religija,1,Rober Marto,1,Robert Graves,1,Robert Grejvz,1,Saint-John Perse,1,Sapfo,1,Šarl Bodler,1,Seamus Heaney,1,Sekst Propercije,1,Sen-Džon Pers,1,Sextus Propertius,1,Short Story,2,Silvia Federici,1,Silvija Federiči,1,Silvija Plat,1,Sreten Božić,1,Svetlana-Velmar Janković,1,Sylvia Plath,1,The Right to Dream,1,Tomica Bajsić,1,Uranija,2,Ursula Le Guin,1,Ursula Legvin,1,utopija,1,Video,2,Vojtech Mihálik,1,Vojteh Mihalik,1,Voltaire,1,W. H. Auden,1,Walter Benjamin,1,Ž. M. G. le Klezio,2,Žan-Mari Gistav le Klezio,3,Алекса́ндр Алекса́ндрович Блок,1,Б. Вонгар,1,Богомил Ђузел,1,Бори́с Леони́дович Пастерна́к,1,Булат Окуджава,1,Василиса Прекрасна,1,Едуардо Галеано,1,Јован Дучић,1,Јован Христић,1,Милош Црњански,1,Миодраг Павловић,1,Михаи́л Нау́мович Эпште́йн,1,Одисеј Елити; Поезија,1,Поезија,6,руска народна бајка,1,Светлана Велмар-Јанковић,1,Џи,1,Џон Берџер,1,
ltr
item
Arkadija : Intervju, Ž. M. G. le Klezio
Intervju, Ž. M. G. le Klezio
https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiDqbyp8_BXTqo5P2SXiKeWVVJ2T-YC4oDmunRGO_QrDD_-3A7SptfG9y95vXZDmNuN5zrooEyLTT8wyat6A_ttNqDp1vS_YrMOoUJxQPvN4MHwsjOwowx-dgmAMsj0Nv9VeZQgGnKaFsE/s1600/Le-Cl%C3%A9zio.jpg
https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiDqbyp8_BXTqo5P2SXiKeWVVJ2T-YC4oDmunRGO_QrDD_-3A7SptfG9y95vXZDmNuN5zrooEyLTT8wyat6A_ttNqDp1vS_YrMOoUJxQPvN4MHwsjOwowx-dgmAMsj0Nv9VeZQgGnKaFsE/s72-c/Le-Cl%C3%A9zio.jpg
Arkadija
https://arkadijski.blogspot.com/2014/08/intervju-z-m-g-le-klezio.html
https://arkadijski.blogspot.com/
http://arkadijski.blogspot.com/
http://arkadijski.blogspot.com/2014/08/intervju-z-m-g-le-klezio.html
true
7582228164159412509
UTF-8
Svi članci su učitani Nije pronađen nijedan članak VIDI SVE Pročitaj više Odgovori Prekini odgovor Obriši By Naslovna STRANICE ČLANCI Vidi sve PREPORUČENI ČLANCI OZNAKA ARHIVA PRETRAGA SVI ČLANCI Nije pronađen nijedan članak koji odgovara vašem upitu Vrati se nazad Nedelja Ponedeljak Utorak Sreda Četvrtak Petak Subota Ned Pon Uto Sre Čet Pet Sub Januar Februar Mart April Maj Juni Juli Avgust Septembar Oktobar Novembar Decembar Jan Feb Mar Apr Maj Jun Jul Avg Sep Okt Nov Dec upravo sada 1 minut ranije $$1$$ minuta ranije 1 sat ranije $$1$$ sati ranije Juče $$1$$ dana ranije $$1$$ sedmica ranije više od 5 sedmica ranije Pratioci Prati Ovaj sadržaj je premium Please share to unlock Copy All Code Select All Code All codes were copied to your clipboard Can not copy the codes / texts, please press [CTRL]+[C] (or CMD+C with Mac) to copy